Pokraj špilje Isusova rođenja u Betlehemu, u jednoj pećini, učeni je Časni starac Jeronim izabrao svoje posljednje obitavalište na zemlji. Onaj koga Crkva štuje kao naučitelja u svojim je staračkim danima često doteturao do jaslica te u svetom razgovoru s Isusom govorio: “Dijete moje, kako dršćeš! Radi našeg spasenja na kako ti to tvrdom ležaju ležiš? Što ti mogu učiniti?” A Isus će na to Jeronimu: “Jeronime, ništa ne želim od tebe! Samo pjevaj: Slava Bogu na visini! Na Maslinskoj gori i na Kalvariji bit ću još mnogo bjedniji.” Tada opet progovori Jeronim: “Dijete, darovat ću ti nešto, dat ću ti sav svoj novac!” Sa smiješkom na usnama odvraća mu dijete Isus: “Nebo i zemlja su ipak ponajprije moji. Neću tvoj novac! Daj ga siromasima! Tako ću ga primiti kao da je meni darovan.” No Jeronim govori dalje: “Ali ja bih ipak za tebe samoga htio nešto učiniti i darovati, inače ću od muke umrijeti.” Tada odgovori Božansko Dijete: “Dobro, kad bi mi nešto tako rado darovao, onda ću ti reći što mi možeš dati. Daj mi sve svoje grijehe, daj mi sve nemire svoga srca!” “A što ćeš s time učiniti?” Uzvrati mu Jeronim sav smeten. Dijete Isus odgovori: “Tvoje grijehe, nemire tvoga srca želim staviti na svoja ramena i odnijeti ih.” Na to Jeronim proplaka: “Dobri Isuse, uzmi onda moje grijehe, uzmi što je moje, i daj mi što je tvoje!”
Jeronim je iz najdubljeg uvjerenja svoga srca rekao: “Tko se predaje Kristu, može umrijeti; no pobijeđen ne može biti.”